FOTO„Moj štap je moja vozačka dozvola“ – priča Ane Glavaš-Jambreušić o hrabrosti i samostalnosti

Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, donosimo inspirativnu životnu priču Ane Glavaš-Jambreušić – supruge, majke, glumice i članice Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije. Svojim riječima, Ana nas uvodi u svijet u kojem slijepoća nije prepreka, već drugačiji način gledanja na život.

„Moje ime je Ana, udata sam, majka dviju kćeri – jedna ima devetnaest, druga trinaest godina. Trenutno sam u mirovini, iako bih rekla – nažalost. No, kako kaže: ‘Tak je došlo vrijeme, nema veze.’

Ana je tijekom života prošla brojne prekvalifikacije, uz podršku supruga i djece, ali i uz snažnu ulogu Udruge slijepih, koja joj je postala poput druge – ili čak prve – obitelji. „Oni su rame za plakanje i podrška u svim padovima. Oni su tu da me podignu na noge“, kaže Ana.

Gubitak vida: šok i novo buđenje

Ana je vid počela gubiti postupno, a u 21. godini dijagnosticirana joj je retinitis pigmentosa, uz preostali vid od svega deset posto. No, umjesto da se povuče, krenula je u rehabilitaciju i učila sve potrebno za samostalni život osobe s oštećenjem vida.
„Prva godina je bila kao tonjenje u mrak, a druga godina novo buđenje. Opet je sve bilo moguće.“
Usvojila je vještine kretanja s bijelim štapom, naučila koristiti tiflotehnička pomagala, razvijala nove navike u svakodnevnim obavezama poput kuhanja.
„Najveća prepreka? U glavi. Kad nju dovedem u red, sve drugo ide lakše. A opet, ta borba je svakodnevna.“

Snaga zajednice, kazališta i riječi

Knjige su za Anu odmalena bile „najbolje prijateljice“. I kada je izgubila vid, nastavila ih je slušati, a kasnije se uključila i u čitateljski klub.
„Knjiga je prijateljica, uvijek je tu kad je drugi možda ne razumiju.“
Njezina ljubav prema kazalištu odvela ju je do Ludens teatra, gdje već godinama sudjeluje u dramskim predstavama.
„Moj san je bio da budem dio kazališta. I ostvario se. Sad već pet godina glumim u starijoj dramskoj skupini.“

Bijeli štap – simbol samostalnosti

Za Anu, bijeli štap nije samo pomagalo, već simbol slobode i neovisnosti:
„Moj štap je moja vozačka dozvola za kretanje kroz život. S njim sam samostalna, nisam ovisna ni o kome, ni o vlastitoj djeci.“
Štap je počela nositi i koristiti ozbiljno kada je zatrudnjela – odlučila je tada preuzeti punu odgovornost za sebe i buduću obitelj.
„S bijelim štapom se osjećam sigurnije. Ljudi me primjećuju, nude pomoć. Nikad nisam ostala bez podrške kad sam ju trebala.“

Kako drugi reagiraju?

Reakcije okoline variraju – od zbunjenosti do predrasuda, ali i toplih, dirljivih trenutaka.
„Jednom mi je beskućnik ponudio svoj obrok. Drugi put me netko pokušao sažalijevati novcem, a djeca me pitala – ‘Što ti taj štap govori?’ Sve te situacije učim prihvaćati – bez ljutnje.“

Ana posebno ističe važnost pitanja i dijaloga. Ne želi da se slijepe osobe idealiziraju, niti da se prema njima pristupa sažaljivo. „Samo pitajte – ‘Bok, trebaš li pomoć?’ To je dovoljno. Najgore je pretpostavljati.“

Poruka mladima: Nikad ne prestanite sanjati

Za kraj, Ana šalje snažnu poruku svima – osobito mladima koji se suočavaju s dijagnozama i izazovima:
„Ako netko s istom dijagnozom može ostvariti snove, mogu i ja – možda ne istim putem, ali mogu. Nikad se ne uspoređujte s drugima. Budite radoznali, živite usprkos svemu. A najvažnije – nikad ne prestajte sanjati.“
Danas, s 45 godina, Ana s ponosom kaže:
„Sad mogu reći – zadovoljna sam. Udruga, kazalište, prijatelji, grad, obitelj – svi su dio mog svijeta. Sve se može kad se prihvati i krene dalje.“

Međunarodni dan bijelog štapa

15. listopada obilježava se Međunarodni dan bijelog štapa, s ciljem podizanja svijesti o izazovima i pravima slijepih i slabovidnih osoba. Priče poput Anine podsjećaju nas da prepreke postoje, ali i da je hrabrost, podrška zajednice i snaga duha ono što ih nadilazi.

Foto; Monika Majnović i Ana Glavaš-Jambreušić