SVJETSKI DAN UČITELJA Razgovarali smo s učiteljicom Željkom Mihočka: “Čovjek je uz djecu mlad. Ti ne stariš, ti si vječno mlad, ti si uvijek u svijetu djeteta.”

Prije 60 godina Međunarodna organizacija rada i UNESCO donijeli su Preporuku o statusu učitelja, dokument koji je postavio temelje za vrednovanje učiteljske profesije na globalnoj razini.

Zato od 1994. svakog 5. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja, dan na koji slavimo sve one koji u obrazovnom sustavu neumorno rade kako bi budućim generacijama prenijeli znanje, ali i kritičko razmišljanje te brojne druge pozitivne vrijednosti bitne za razvoj našega društva.

Tim povodom razgovarali smo s dugogodišnjom učiteljicom razredne nastave u OŠ Đurđevac Željkom Mihočka.

Kazala nam je što ju je potaknulo da bude učiteljica.

– Pa to je bila moja zona interesa oduvijek od djetinjstva. Nekad u moje vrijeme kad sam ja bila mala, nije bilo baš nekih medija toliko širokog spektra kao što je danas. I kao djeca uvijek smo se igrali škole i ja sam uvijek bila učiteljica. I tako u vrijeme odrastanja, kako su godine prolazile kako sam završila evo u ovoj školi srednju školu, gimnaziju. Neki stariji se toga sjećaju. Moj odabir je pao na učiteljsko zanimanje, tako da sam 1978. godine upisala Učiteljski fakultet, odnosno Pedagošku akademiju u Zagrebu i stekla sam zvanje učitelja. Znači samo volja, samo želja da budem učitelj, da se bavim s djecom, da se igram s djecom, da se družim s djecom, da budem dio njihova odrastanja.

Osvrnula se i na to kako je nekada bilo biti učitelj, a kako je danas voditi razrednu nastavu.

– Doista od 1980. godine kada sam se zaposlila pa sve do 2024. godine kada sam otišla u mirovinu. To su četrdeset i četiri godine. Puno toga se promijenilo, ali nisu se promijenila djeca. Promijenilo se njihovo okruženje. Mediji, utjecaj koji nastoje u današnje vrijeme vrlo intenzivno utjecati na djecu. Djeca su ostala ista. To mogu odgovorno tvrditi. Dijete, dijete. Puno mašte, puno ljubavi, puno radoznalosti, puno nestašnosti, puno, puno svega sa želi doznati ono što ga okružuje. Djeca su ostala ista. Naravno da sam spomenula maloprije da ipak kroz to vrijeme kroz te četrdeset i četiri godine koliko sam bila učitelj, djeca jesu ostala ista, ali ljudi oko djece, odnosno oko škole su se prilično, prilično promijenili i to neminovno je utjecalo na neke promjene, da tako kažem, u školstvu. Ali ono što isto tako moram istaknuti, nisam nikad obraćala pozornost na nešto osim djece. Djeca, moj razred bili su moj svijet. Mi smo bili jedna obitelj. Živjeli smo zajedno. Igrali smo se, družili, svađali, mirili i to je sve bilo u našem krugu. To sam nastojala uvijek upozoriti roditelje. Djeca su ono najvrednije što oni daju učitelju. Povjerenje. To je ogromno povjerenje kada roditelj dade svoje dijete, a učitelj to povjerenje treba uzvratiti. Treba vratiti ljubavlju i poštovanjem prema svakom djetetu, prema svakom roditelju. I zato mogu reći da, bez obzira što je prošao veliki niz godina i što su ti utjecaji sa strane doista bili intenzivni, pogotovo u ovih zadnjih desetak godina kako sam ja radila na mene i na moju djecu mislim da nisu posebno utjecali da bi nas promijenili. Nastojala sam biti onakva osoba kakva sam bila. Nastojala sam biti uvijek s djecom i uz djecu, njima podrška, dati im razumijevanje. I vidjela sam uvijek njih u tom nekom smislu i nisam smatrala da nešto treba promijeniti, tako da evo, ja sam sretna kad sam otišla u mirovinu, da su doista djeca i za mene ostala centar mog profesionalnog, a mogu reći i privatnog života. – kazala je Mihočka.

Da se može vratiti natrag u vrijeme opet bi izabrala zvanje učitelja.

– Definitivno, definitivno. Znači, kad bi se vratila nazad u sedamdeset osmu, odnosno sedamdesetu godinu kada sam počela raditi i četrdeset četiri godine provela u ovom sustavu školstva, opet bih odabrala to zanimanje. Nijednog trenutka nisam požalila što sam odabrala to zanimanje kad sam radila. Nikad nisam razmišljala o odlasku. Nikad nisam bila nezadovoljna nečim vezano uz djecu, uz roditelje, uz život u Đurđevcu. I opet bi odabrala to zvanje. Zašto? Eh, čovjek je uz djecu mlad. Ti ne stariš, ti si vječno mlad, ti si uvijek u svijetu djeteta. Ti razmišljaš ponekad i ponašaš se, evo, moram priznati, kao dijete jer si dijete u srcu zbog sve one energije i radosti i ljubavi i onih dječjih osmijeha koje dobiješ kao najveću nagradu. Tako da definitivno učiteljica. – zaključila je Željka Mihočka.

Svim učiteljicama i učiteljima od srca čestitamo Dan učitelja.