FOTO Intervju s Željkom Ivorekom; uzgajivač najvećih tikvi u Podravini

Predstavite nam se za početak.

Ja sam Željko Ivorek, dolazim iz Šemovaca. Radim u jednoj tvtrki u Kalinovcu, nedaleko od Đurđevca. U slobodno vrijeme bavim se glazbom – pjevam u mješovitom zboru Ferdo Rusan. Osim toga, imam još jednu zanimljivu strast – uzgajam bundeve, i to one divovske.

Kako ste krenuli s uzgojem bundeva?

Ideja se rodila spontano. Vraćajući se iz Slavonije, u Čađavici smo vidjeli ljude kako prodaju bundeve, pa smo si pomislili: “Zašto ne bismo i mi probali s jestivim bundevama?” Posadili smo par sjemenki, i tako je sve počelo.

Kasnije sam pročitao jedan članak profesora Drvodelića sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu o uzgoju velikih bundeva, i to me baš zaintrigiralo. Krenuo sam tražiti gdje se mogu nabaviti sjemenke. Našao sam ih u Americi i Kanadi – nisu jeftine, cijena jedne kvalitetne sjemenke s dobrom genetikom može biti i do 100 dolara, s uključenom carinom.

Kakvi su bili vaši prvi rezultati?

Prve dvije bundeve koje sam uzgojio imale su oko 150 kilograma, i to je za početak bio veliki uspjeh. Upoznao sam i druge entuzijaste iz Slavonije koji su mi prenijeli svoja iskustva, a pomogao mi je i prijatelj iz Zagreba – inače Poljak, ali živi u Hrvatskoj i bavi se modernom poljoprivredom.

Kako izgleda proces uzgoja divovskih bundeva?

To je stvarno velik i precizan posao. Sve kreće od klijanja, presađivanja i posebno – ručnog oprašivanja. Pčele ne smiju oprašivati jer prenose pelud s drugih bundeva, što može narušiti genetiku. Kad se pojavi ženski cvijet, on se zatvara mrežicom, a oprašuje se ručno s odabranim muškim cvijetom. Nakon toga se opet zatvara na 24 sata.

Od 35. do 50. dana rasta, bundeva najviše “jede”. U tom razdoblju može narasti i 15 do 30 kilograma u jednom danu!

Koliko prostora zauzima jedna takva bundeva?

Jedna bundeva treba imati barem 100 kvadrata prostora. Na svakoj biljci ostavljamo samo jednu bundevu – one ostale uklanjamo, jer biljka onda svu energiju usmjerava na tu jednu. Najveća koju sam uzgojio imala je 326 kilograma, i to 2023. godine.

Postoje li natjecanja u uzgoju bundeva?

Da, najpoznatije kod nas je u Tovarniku, svake godine početkom listopada. Tamo dolaze i ljudi iz Srbije. Osobno nisam išao jer s bundevama ispod 400–500 kg teško možete konkurirati. Možda jednog dana, kad bude veća.

Imate li neku zanimljivu anegdotu?

Jednom je žena iz Pitomače stala ispred kuće i počela dodirivati bundevu. Pitala me je: “Je l’ to prava? Mislila sam da je od stiropora pa obojena!” (rekao je Željko uz smijeh)

Što radite s bundevama nakon berbe? Prodajete ih?

Većinom su ukrasne. Ne koristim ih za ulje. Neke manje bundeve završe u Đurđevcu na manifestacijama, a velike nekad završe na tržnici, npr. u Varaždinu ili na Bučijadi u Ivanić-Gradu. Cijena? Teško je reći – realno, oko 200 eura, ali ovisi. Netko bi je možda prodao i za više, netko ne bi ni za toliko.

Imate li planove za širenje proizvodnje ili ulazak u preradu?

Nemam, nemam dovoljno zemlje. Ovo što radim je čisti hobi, uz vrt i ono što imam doma. Financijski to nije isplativo – sve je to iz ljubavi prema biljci i fascinaciji njenim rastom.

Što biste poručili mladima koji razmišljaju o uzgoju bundeva?

Neka probaju! To je jako zanimljivo i edukativno iskustvo, ali i nepredvidivo. Svaka godina nosi nove izazove – suša, kiša, bolest… Naučiš puno, ali treba i puno sreće. Kad se poklope znanje, vrijeme i trud – rezultati dođu.

I za kraj, kakve uvjete bundeve vole?

Divovske bundeve ne vole preveliku vrućinu. Idealna temperatura je između 18 i 27°C. Kad je preko 30°C, rast staje. Zato ih štitim od sunca pomoću sjenila. One vole polusjenu i bogatu, hranjivu zemlju – puno stajnjaka, mikroelemenata, fertigaciju, špricanje… Prava poljoprivreda u malom.

Tekst, video i fotografije; Monika Majnović