FOTO Od Ferdinandovca do Emmyja: Put Alena Tkalčeca kroz 67 zemalja i 50 nagrada

Alen Tkalčec voli putovanja i najviše ga zanimaju udaljene i izazovne lokacije, a njegova strast je prikazivanje ljepote i kulturne raznolikosti svijeta kroz kameru.

Alene, za početak se predstavi.

Ja sam Alen Tkalčec, vlasnik video produkcije Mesmerized Media. Specijaliziran sam za video produkciju u području putovanja, turizma i ugostiteljstva, s fokusom na stvaranje vizualnih priča koje destinacije oživljavaju na jedinstven način. Volim putovanja, a najviše me zanimaju udaljene i izazovne lokacije, a moja strast je prikazivanje ljepote i kulturne raznolikosti svijeta kroz kameru.

Kako je sve počelo? Kada si se prvi put počeo zanimati za video produkciju?

Počelo je još od srednje škole, tad bi snimao neke video uratke za YouTube i od toga sam jedno vrijeme i zarađivao. Ali nakon fakulteta to je nekako stalo, ali sam se na kraju ipak vratio u video produkciju i to snimanje vjenčanja. Uz to sam radio i montažu u studiu i tad sam shvatio da ne mogu raditi 9-5 posao i biti stalno na jednom mjestu, pa sam počeo opet snimati za YouTube, neki travel sadržaj da se maknem od vjenčanja i da imam neki portfolio. Nakon prvog videa, koji je dobio i nagradu kao 2. Najbolji turistički film u Hrvatskoj na Zagreb Tour Film Festivalu, kontaktirala me jedna američka novinarka da dođem i snimam putopisnu emisiju u Kini. Nakon tog putovanja sam odlučio dati otkaz i pokrenuti svoju video produkciju.

Dolaziš iz Ferdinandovca, malog sela u Podravini – koliko ti je tvoje porijeklo oblikovalo kreativni pristup i pogled na svijet?

Dolazim iz malog mjesta, pa sam u startu imao manje mogućnosti. Nedostajalo mi je to što u to vrijeme nije bilo drugih kreatora s kojima bih se mogao povezati i bilo je teško pronaći ljude s istim interesima. Ali upravo ta mala sredina oblikovala je moj pogled na svijet – dala mi je veću povezanost s prirodom i naučila me cijeniti male stvari i tražiti ljepotu u svakodnevnici. Možda mi baš to pomaže i danas, na putovanjima i u snimanju, da u svakoj destinaciji pronađem autentičnost i emociju.

Jesi li imao formalno obrazovanje u video produkciji ili si sve naučio sam?

Iako sam završio Multimediju u Varaždinu, veliku većinu znanja sam stekao sam, najviše kroz YouTube – proučavao sam filmove drugih autora, doslovno frame po frame analizirao i pokušavao rekreirati sve to dok nisam stvorio i sam neki svoj stil.

Tvoj film „The Real Egypt“ ušao je među pet najboljih turističkih filmova na svijetu – kako si došao na ideju da ga snimiš?

Imao sam nagradu za film o Rovinju, ali nikad nisam bio skroz zadovoljan s tim videom. Htio sam napraviti neki film, koji ću ponovo prijaviti na natječaje i sam sebi pokazati da to nije bilo da sam samo slučajno dobio nagradu. Tako mi je došla ideja za Egipat, uvijek me zanimala ta zemlja, bogata povijest, drugačija, a i htio sam ju proći van onih poznatih lokacija gdje većina turista ode. Prije odlaska napravio sam neki plan puta, što želim snimiti i prikazati – i tako je sve krenulo.

Snimao si, montirao i radio color korekciju potpuno sam – koliko je izazovno bilo raditi cijeli projekt solo?

Većinu projekata radim na taj način. I cijeli taj proces mi je zapravo i jako zabavan. Snimanje je samo dio posla, ali i najbolji dio. Video nije imao neki razrađen scenarij, imao sam ideje što želim dobiti, ali ne sve detaljno, dosta toga ne možeš isplanirati i onda zapravo na terenu dobiješ nove ideje, snimiš nove kadrove, you go with the flow.

Tako da rekao bi da nije mi to neki izazov, već stvarno uživam u cijelom procesu od početka do kraja filma.

Koji ti je bio najteži trenutak tijekom tog putovanja u Egipat?

Dugi put od lokacije do lokacije. Mislim da me to najviše iscrpi. Nemam problema s tim da se budim u 4-5 ujutro i snimam za sunrise pa sve do sunseta, već ono kad moram po 10 sati putovati do druge destinacije me najviše ubije. A na tom putovanju je bilo dosta toga jer smo napravili roadtrip po cijeloj zemlji.

Kako si birao lokacije koje ćeš prikazati u filmu? Jesi li imao plan ili si išao spontano?

Napravio sam plan glavnih lokacija koje želim posjetiti i još sam se sprijateljio i s lokalcem koji ima svoju agenciju tamo tako da je i on dodao neke lokacije za koje ja nisam znao. A čak sam i ja njega odveo na mjesta gdje on nikad nije bio.

Film je osvojio brojne nagrade diljem svijeta – koja ti je od njih osobno najvažnija i zašto?

Izdvojio bih nagradu od CIFFT-a za 4. najbolji turistički film na svijetu. To mi je posebno značajno jer se radi o prestižnim festivalima s iznimno jakom konkurencijom – među kojima su bili filmovi Turističke zajednice Španjolske s Antoniom Banderasom, Katara i drugih velikih produkcija. Doći tako daleko bez velikog budžeta, oslanjajući se na kreativnost i predanost, za mene je ogroman uspjeh.

Putovao si Egiptom 18 dana, i to autom – kako je to izgledalo u stvarnosti? Jesi li naišao na prepreke?

Moram reći da sam se dobro pripremio za to. Jer inače tad nije baš bilo jednostavno ići okolo po Egiptu i radit roadtrip, pa samo s lokalcem unaprijed sredili dozvole, jer to je kao da kod nas se ide iz županije u županiju i na svakoj granici je checkpoint gdje je trebalo dati dozvole na uvid. Uvijek nam je iz jednog mjesta u drugo trebala i policijska pratnja pa se tu izgubilo vremena dok smo čekali da nas jedna pratnja preda drugoj. Ali bilo je super. Ljudi svuda su bili jako super i susretljivi, bilo nam je ugodno putovati.

Na Instagramu te prati više od 40 tisuća ljudi – kako gledaš na društvene mreže u kontekstu tvoje karijere?

Društvene mreže danas su sjajan alat da moj rad dođe do šire publike. Instagram mi omogućuje da svoje filmove i isječke podijelim s ljudima diljem svijeta, da ih inspiriram i možda potaknem da i sami krenu na neko putovanje. Iako su nagrade i festivali važni, upravo mi društvene mreže daju neposredan kontakt s publikom i priliku da odmah vidim njihove reakcije, što mi puno znači.

Imaš li savjet za mlade kreatore koji žele pokazati svoj rad svijetu putem društvenih mreža?

Moj savjet je da budu dosljedni i autentični. Neka se ne opterećuju brojkama na početku, nego neka stvaraju sadržaj koji njih same veseli i u kojem se prepoznaju. Publika to uvijek osjeti. Društvene mreže su moćan alat, ali ono što vas dugoročno izdvaja nije algoritam nego iskrenost i strast koju unosite u svoj rad. Iako sam i sam pokušavao na društvenim mrežama pratit neke trendove, to je uvijek najbrže dovelo do burnouta. Nekako je to puno bolje kad radiš ono što voliš.

Tvoj video „My Year 2021“ osvojio je nagrade na DJI Skypixelu i Siena Drone Awardsu – kako si birao kadrove, čime si ga snimao?

Da, to je prvi video s kojim sam osvojio nagradu na DJI Skypixel natjecanju i to mi je jako puno značilo. Konkurencija je zaista velika i bilo je tu preko 20 000 videa prijavljenih.

Najteži dio tog videa je bilo skupit sve te kadrove i od toga napraviti neki edit. Jer bilo je sati I sati materijala od svih putovanja te godine. A taj je bio i prvi “My Year” video pa sam nakon toga to pokušavao raditi svake godine.

Video je sniman sa kamerom Sony a7sIII i dronovima.

Radio si i na emisiji “Wonder Woman: Slovenia” s Ashley Colburn, koja je osvojila Emmy. Kako je bilo raditi na tom projektu?

Tako je. Bilo je dosta zahtjevno jer osim što sam bio i direktor fotografije bio sam zadužen i za audio na terenu i za svaki dio post-produkcije.

Ali stvarno sam uživao u tom projektu i snimili smo gomilu materijala, a radili smo samo s jednom kamerom. Jako mi je drago da se sav taj trud na kraju isplatio i da smo za to dobili i nagradu Emmy.

Je li to bio tvoj prvi televizijski projekt na tako visokoj razini?

Prvi je bio Wonders of Asia: Suzhou koji je rađen za Američku televiziju, mislim da je to bilo 2017. godine. Nakon toga smo još radili slične projekte u Keniji, Kosovu, Sejšelima, Americi…

A evo sad 1.10. kreće s emitiranjem i putopisna emisija koju smo radili za HRT Dnevnik Nomada gdje sam također bio direktor fotografije.

Gdje vidiš sebe i svoj rad za 5 godina?

I dalje se vidim negdje na putu, s kamerom u ruci, istražujući nove destinacije i kulture. Volio bih da se moj rad sve više usmjeri prema većim međunarodnim projektima i suradnjama s globalnim brendovima, ali i da u te projekte mogu uključiti više ljudi oko sebe – jer je s dobrim društvom uvijek ljepše i zabavnije stvarati.

Imaš li već u planu nove projekte ili putovanja koje želiš pretvoriti u dokumentarne ili promotivne filmove?

Uvijek imam neke ideje i ta lista stalno raste. Velika mi je želja ponovno se vratiti u Mongoliju i napraviti dokumentarni film o eagle hunters i reindeer hearders, to se zaista nadam da ću uspjeti uskoro. A cijeli srpanj sam proveo u Kirgistanu koji mi je u planu bio još od 2023. za napraviti dokumentarac, ove godine se sve poklopilo i napravili smo ga za Sony, koji je jedan od brandova s kojima sam već dugo htio surađivati. I tu je jako pomogao moj jako dobar prijatelj Nikola Krstić.

Što ti je važnije – osvojene nagrade ili reakcije publike?

Naravno da mi nagrade puno znače jer su priznanje struke i potvrda kvalitete rada, no reakcije publike ipak stavljam na prvo mjesto. Kada mi se netko javi i kaže da je zbog mog filma odlučio posjetiti neku destinaciju ili da ga je priča dirnula – to je osjećaj koji nijedna nagrada ne može zamijeniti. Na kraju, filmovi se i rade za ljude, a emocija koju oni ponesu sa sobom je najveća nagrada.

Koji ti je omiljeni komad opreme bez kojeg ne ideš na put?

Moja torba uvijek ima minimalno 15kg opreme već godinama s kojom nejdem nigdje. (rekao je Alen uz smijeh)

Ali nikad nigdje neću otić bez kamere.

Kako izgleda tvoj kreativni proces – od ideje do finalne verzije videa?

Ukratko, najčešće počinje odabirom lokacije i istraživanjem i razmišljanjem o priči koju želim ispričati. Pokušavam naći što zapravo izdvaja to mjesto od drugih, što je nešto drugačije, nešto što odskače od onoga na što smo mi navikli. Pokušavam naći autentične ljude, koji se izdvajaju od drugih i sl. Dosta vremena zapravo ode na samo planiranje. Nakon što je sve spremno kreće putovanje i snimanje. Tu se dosta novih situacija desi, puno puta se znaju desiti neke lude situacije koje nikad ne možeš isplanirati.
Završna faza je montaža, dio gdje sve to treba spojiti u neku cijelinu – vizuali, glazba, boje, pa dodavanje zvučnih efekata. To je faza u kojoj video dobiva “dušu”.

Koji je tvoj savjet mladima koji žele ući u svijet videoprodukcije bez velikog budžeta?

Danas više nego ikad vrijedi pravilo da nije najvažnija oprema nego ideja i strast. I s mobitelom se može napraviti odličan video ako znate što želite ispričati i ako ste spremni uložiti trud u montažu i detalje. Moj savjet je da krenu odmah, bez čekanja “savršene kamere”, jer iskustvo koje steknu radeći vrijedi jako puno. Smatram da kreativnost i upornost uvijek pronađu put, a uz toliku popularnost društvenih mreža mislim da je i lakše doći to toga da taj rad bude viđen i dođe do šire publike.

Spomenuo si nam jednom prilikom, ako se ne varam, posjetio si 50+ zemalja?

Proputovao sam 67 zemalja trenutno. Ne trudim se da ta brojka bude što veća, jer jako puno zemalja posjećujem po više puta, više idem za nečim što želim snimiti i prikazati.

Nagrade, njih je preko 40?

Da, do sad sam osvojio preko 40 nagrada na raznim festivalima. Moram prebrojati da dođem to točne brojke, jer nisam još radio update ove godine, tako da mislim da sam prešao broju od 50. 

Većina nagrada se zapravo odnosti na 3 filma: The Real Egypt, My Year 2021 i We All Start Somewhere.

Jako puno njih je bilo preko CIFFT festivala, 2x DJI SkyPixel, 2x Siena Drone Awards, 2x Telly Awards…

Želja mi je opet napraviti neki turistički film o nekoj državi, kao The Real Egypt i pokušati ponoviti uspjeh tog filma. 

Video pogledajte OVDJE.

Tekst uredila Monika Majnović.

Fotografiije ustupio Alen Tkalčec.