FOTO/VIDEO Rok Pintar – kovač i potkivač iz Đurđevca koji vatrom oblikuje željezo, a srcem kajkavske stihove
Nekada je kovačnica bila neizostavan dio gotovo svakog sela. U njoj su se popravljali alati, potkivali konji i izrađivali predmeti bez kojih svakodnevni život nije bio moguć. Danas je kovača sve manje, a još je rjeđe da netko to znanje prenosi dalje.
Jedan od onih koji to i dalje čini je Rok Pintar, umirovljeni kovač i potkivač iz Đurđevca. I nakon radnog vijeka ostao je povezan sa zanatom – savjetuje mlađe, sudjeluje na radionicama i pokazuje djeci kako se nekada radilo s vatrom i željezom. Osim toga, piše pjesme na kajkavskom dijalektu.
Početak u kovačnici
Pintar se dobro sjeća svojih prvih dana u kovačnici. Zanatu je pristupio kao šegrt kod majstora Stjepana Bule na Gornim vrtima. Prije nego što je mogao uzeti čekić u ruke, morao je promatrati i učiti.
Prvi zadatak bio je naložiti vatru i pažljivo gledati kako majstor radi. Važno je, kaže, naučiti kako držati čekić i kako uskladiti pokrete ruku. Lijeva ruka drži željezo, desna čekić, a pokreti moraju biti usklađeni poput sviranja harmonike.
Tri godine učio je zanat, a nakon toga još pet radio kao kalfa. U početku nije bilo plaće – dobivao je tek toliko novca da može otići u kino. Radilo se cijeli dan, bez radnog vremena.
Do kovačnice je svakodnevno pješačio, a ponekad je morao i trčati kako bi stigao na vrijeme nakon ručka kod kuće.
Zanat koji je postao život
Iako je u mladosti razmišljao o drugim poslovima, okolnosti su ga ipak dovele do kovačnice. Kod kuće je već postojala radionica pa je odlučio nastaviti tim putem.
Danas, nakon pedeset godina rada, kaže da bi mnoge poslove mogao raditi gotovo zatvorenih očiju. Kovati željezo i potkivati konje za njega više nije težak posao nego navika i rutina.
Za razliku od uvriježenog mišljenja da je riječ o grubom i napornom zanatu, Pintar kaže da je njemu taj posao uvijek bio zadovoljstvo.
Djeca i stari zanati
Posljednjih godina često sudjeluje u edukativnim radionicama. S pokretnom kovačnicom dolazi u škole i na različite manifestacije kako bi djeci pokazao kako su se nekada izrađivali predmeti i popravljali alati.
Najviše ga, kaže, iznenađuje interes najmlađih. Vrtićanci i učenici nižih razreda postavljaju mnogo pitanja i s velikim zanimanjem prate svaki korak u radu.
Stariji učenici reagiraju drugačije, ali i to smatra prirodnim dijelom odrastanja.
Od čekića do pera
Pisanje je u njegov život došlo nešto kasnije. Pjesme je počeo pisati, kaže, potaknut osobnim iskustvima i nepravdama koje je primjećivao oko sebe.
Danas ima oko 80 napisanih pjesama, sve na kajkavskom dijalektu. Smatra da je očuvanje dijalekta važno jer je riječ o dijelu identiteta i nematerijalne baštine.
Pjesme mu ne nastaju planski. Ideja se pojavi iznenada, a tada je, kaže, odmah zapiše i kasnije doradi.
U svojim stihovima često govori o seljačkom životu, društvenim nepravdama, svakodnevici i vjeri.
Željezo ili riječ
Na pitanje što je trajnije – željezo ili riječ – Pintar bez razmišljanja odgovara: riječ.
Iako je život proveo u kovačnici, kaže da bi volio da ga ljudi pamte po pjesmama. Smatra da riječi mogu prenijeti poruku i ostati iza čovjeka dulje nego predmeti koje je izradio.
Pogled prema budućnosti
Kovački zanat danas je rijedak, ali Pintar vjeruje da ne bi trebao nestati. Nada se da će barem dio znanja prenijeti svojim unucima, koji već pokazuju zanimanje za vatru i alat u radionici.
Smatra da se rad rukama danas premalo cijeni, ali vjeruje da će uvijek postojati ljudi koji će u takvom radu vidjeti vrijednost.
Za njega su kovačnica i stihovi dva različita, ali povezana načina čuvanja onoga što je naslijedio – zanata, jezika i iskustva jednog vremena.
Cijeli razgovor poslušajte u emisiji Podravske steze u programu Podravskog radija u ponedjeljak, 9. ožujka u 17:30 sati.
Video pogledajte OVDJE.
Snimila i tekst uredila Monika Majnović
