Zlatna žutica – bolest koja kosi podravske gorice i strpljenje vinogradara

Podravski vinogradari ovih mjeseci vode najtežu bitku u desetljeću – onu protiv zlatne žutice vinove loze. Bolest koja se u regiji pojavila još prije nekoliko godina sada se, prema riječima lokalnih proizvođača, širi brže nego ikad, prijeteći da opustoši podravske gorice i ugasi stoljetnu tradiciju vinogradarstva.

Zlatna žutica uzrokovana je fitoplazmom, bakterijskim uzročnikom koji napada lozu i prenosi se putem američkog cvrčka. Prvi znakovi bolesti pojavljuju se u srpnju, kada lišće žuti i uvija se prema unutra, loza ne dozrijeva, a grožđe se suši. Jednom zaraženi trs više se ne može spasiti – mora se iskopati i uništiti.
“Imal sam tri, četiri trsa prije, sad sam ih morao maknuti skoro devedeset.” priča Marijanko Ređep koji se vinogradarstvom bavi dugi niz godina. “Grožđe se osuši, vino fali, a gubitak je i do dvjesto litara godišnje.” – ističe.
I dok se mali proizvođači bore da spase što mogu, mnogi priznaju da više ni sami ne znaju što im je činiti.
Najveći problem, kažu, nije samo u bolesti nego u sporosti sustava. Propisane mjere – čupanje cijelih vinograda ako je zaraza zahvatila više od 20 posto trsova – mnogima znače kraj proizvodnje. Preporuka je i da se nakon krčenja tri godine ne sadi nova loza jer se fitoplazma zadržava u korijenu i tlu. “Tko to može izdržati? Tri godine čekati bez vinograda? To nije realno.” – govori Ređep.

Neki su se nadali da će država pomoći, ali potpore i programi obnove ne pokrivaju ni pola stvarnih troškova.
Bolest se, prema svemu sudeći, proširila iz smjera zapada – najprije iz Međimurja i Zagorja, zatim prema Podravini. Stručnjaci već godinama upozoravaju da se širenje može spriječiti samo ako svi vinogradari istovremeno provode mjere zaštite i uklanjanja zaraženih trsova. No u praksi to ne funkcionira.
“Najgore je kad vidiš da drugi ne reagiraju. Ti čupaš svoje trsje, a susjed ne dira svoje i sve ti se opet vrati. Ima po Čepelovečkom bregu gorica punih žutice, a ljudi misle da je to boja jeseni.” – zaključuje Ređep.
Vinogradari se slažu da su zapušteni vinogradi najveće leglo zaraze, iako neki noviji stručni izvještaji tvrde da američki cvrčak nije ograničen samo na napuštene parcele. Ipak, na terenu prevladava uvjerenje da se zaraza širi upravo od onih koji ne održavaju svoje loze.
S druge strane, poljoprivrednici sve češće izražavaju sumnju u učinkovitost sredstava za suzbijanje američkog cvrčka. “Prskamo, trošimo, ali čini se da ništa ne djeluje.” – kaže Ređep. U Austriji i Sloveniji, tvrde, već postoje novi preparati koji daju rezultate, ali naše institucije još nisu dale “zeleno svjetlo” za njihovu upotrebu.

Vinogradari su sve ogorčeniji na sporu administraciju. “Mi se gušimo u propisima, a država ukida sredstva i smanjuje zaštitu. Sve je politika. Kad je trebalo reagirati, nitko nije. Sad kad je kasno, svi su pametni.” – govori Ređep.
Poljoprivredni redari i općine, prema mišljenju proizvođača, morali bi biti odlučniji. “Treba narediti da se zapušteni vinogradi počiste. Dati ljudima rok, pa ako neće – dođe bager. Platit će, ili će se zemlja prodati onome tko zna raditi.” – rekao je Ređep i dodao da iako su to oštre riječi, one odražavaju stvarnu frustraciju s terena.

No nisu svi pesimisti. Dio vinogradara ističe da se bolest može držati pod kontrolom ako se reagira na vrijeme. “Nije sve tako crno. Ako se trs na vrijeme makne, ako se redovito prska i prati stanje, vinograd se može spasiti.” – kratko je komentirao Božo Divjačko.

Ipak, svi se slažu da je borba protiv zlatne žutice postala test ne samo za vinogradare, nego i za cijeli sustav.
Zlatna žutica možda je biološka prijetnja, ali njezine posljedice sve više postaju društvene i ekonomske. Ako se ne pronađe održivo rješenje, i ako se ne povežu lokalni proizvođači, općine i struka, podravski bregi uskoro bi mogli ostati bez svojih trsova, a s njima i bez dijela identiteta.

Tekst pripremile Silvija Zidar i Anja Čorba.