FOTO Radioklub Đurđevac okuplja entuzijaste, 9A2JK i 9A6DQY: Ako stane internet i mobiteli prestanu raditi, radioamaterska veza uvijek je tu

Radioklub Đurđevac postoji od 1966. godine i iako se mnogo toga promijenilo otkad je svaka nekadašnja općina morala imati svoj radioklub, ovaj đurđevački klub još uvijek okuplja entuzijaste i mlade zaljubljenike u radioamaterstvo. Odlaze na natjecanja, skupljaju QSL kartice, primaju diplome….

Da bismo pokušali uopće odgovoriti na pitanje što je to radioamaterizam i zašto je danas potreban, uputili smo se u Strukovnu školu Đurđevac gdje su nas u prostorijama kluba dočekali 9A2JK i 9A6DQY. Oni su Martin Švaco i Davor Čižmešinkin.

Kako nam je rekao Martin Švaco, predsjednik kluba koji je u ovom radioklubu od 1969. godine, danas im je cilj okupljanje svih zainteresiranih za bavljenje radiotehnikom, a pogotovo mladih.

– Općenito je situacija što se tiče radioamaterizma malo drugačija u današnje vrijeme nego li u bivšoj državi. Time zapravo želim reći da je u bivšoj državi s gledišta općenarodne obrane, kako se to tada zvalo, svaka općina morala imati radioklub u kojem su se obučavali ljudi sposobni za radijske komunikacije onoga doba. U međuvremenu je tehnika napredovala – imamo mobitele i satelitske komunikacije pa se radio veze više ne održavaju kao što se nekad to radilo i samim time je uloga operatera koji rukuje, odnosno upravlja radio stanicom manja nego li je to danas. Danas je to mnogo pojednostavljeno – kazao je Švaco.

Kako su se događale sve ove spomenute promjene, Švaco ističe da ni društvo više nije toliko zainteresirano za financiranje ovakve aktivnosti.

– Bilo bi krivo reći da nam konkretno Grad Đurđevac ne pomaže. Pomaže nam, kupili su nam repetitor koji smo lani postavili ovdje na Strukovnoj školi Đurđevac, bez njega uopće ne bismo mogli funkcionirati. Tu moramo zahvaliti ravnatelju Strukovne škole Đurđevac Darku Špoljaru koji nam je ustupio prostor škole za rad. Financiramo se isključivo od članarine koja je 10-ak eura godišnje, ima nas 25, i sami vidite koliko je to novaca zapravo. Najveći nam je problem prostor iz kojeg bi mladi mogli održavati radio veze. Mi svi stari imamo radio stanice doma i za to nam zapravo klub ne treba jer vremena su se promijenila, standard je narastao u odnosu na prije 40-ak godina kada je amaterska radio stanica bila puno teže dostupna zbog financija. No, osnovnoškolci i srednjoškolci to si baš i ne mogu priuštiti, a s druge strane možda im to baš i ne treba doma, njima je ipak važnija škola. Ali, bilo bi dobro kad bi imali nekakav prostor gdje bi mogli u svoje slobodno vrijeme – nedjeljom ili za vrijeme školskih praznika, doći i održavati veze s drugim radioamaterima – objasnio je naš sugovornik.

Pitanje koje se nametnulo na samom početku našeg razgovora jest čemu uopće održavanje radio veza putem amaterskih radio stanica kad imamo mobitele, internet i koja je uopće svrha.

Kako nam je rekao Davor Čižmešinkin, nastavnik elektrotehničke grupe predmeta u Strukovnoj školi Đurđevac koji je položio radioamaterski ispit 1992. godine i do danas je radioamater, entuzijast, interesent za to područje koji podučava mlade, naš svijet i polje komunikacije što se tiče mobitela i interneta nije nekakva presigurna veza.

– Ako nešto stane ili se prekine, dosta tih komunikacija jednostavno prestaje, za razliku od radioamatera gdje ta veza nikad ne prestaje. To su takvi uređaji koji mogu raditi i na struju i na akumulatore, znači na neki način veza uvijek postoji i dok sve nestane, radioamater funkcionira – istaknuo je Čižmešinkin.

Predsjednik Švaco dodao je da je svaka radioamaterska veza jedna vrsta eksperimenta.

– Pokušavamo dokazati je li u nekim uvjetima, što se tiče propagacije radio valova jer se oni različito šire na različitim valnim duljinama odnosno frekvencijama, uopće moguća ili nije. Sama bit radioamaterizma nije prijenos informacija i dugi razgovori sa sugovornikom. Naravno, vi možete pričati koliko vas je volja, ali bit je je li to uopće tehnički moguće. Mi uglavnom najviše koristimo prirodni posrednik za uspostavu radioveze osim za bliske komunikacije s malim ručnim radiostanicama, tu koristimo repetitor. On dakle nije prirodni posrednik i ne omogućava veze na daleke udaljenosti dok primjerice na kratkom valu mi možemo raditi veze praktički s cijelim svijetom samo to zavisi o prirodnom posredniku. Baš zato bi nam trebao prostor u koji bismo mogli smjestiti radiostanicu i veliku antenu da mladi mogu komunicirati s cijelim svijetom, jer ovaj repetitor je zapravo tu da pokušamo zainteresirati mlade za radioamaterizam – pojasnio je Švaco.

Naglasio je da za rad sa svakom radioamaterskom stanicom treba dozvola za rad, a nju izdaje HAKOM. Prije toga se mora polagati ispit za koji kaže da nije težak ni kompliciran već da mu je svrha ta da se radioamater zna pravilno ponašati.

– Nakon položenog ispita HAKOM na vaš zahtjev besplatno izdaje dozvolu i daje vam pozivnu oznaku. Svaka radioamaterska stanica ima svoju pozivnu oznaku, a prva dva znaka u pozivnoj oznaci su zapravo oznaka države po međunarodnim oznakama. Za Hrvatsku je 9A, Radioklub Đurđevac je 9A1CBK, moj je 9A2JK. Time se mi predstavljamo drugom radioamateru na radiofrekvencijskom opsegu. Ne možete za rad odabrati frekvenciju koja vas je volja, već onu koja je dopuštena za komunikaciju radioamaterima po međunarodnim radijskim propisima iz kojih proizlaze i naši zakoni. Treba voditi računa o svojoj tehnici odnosno o radiostanici tako da ona ne pravi smetnje drugim službama – kazao je Švaco.

Nastavio je da komuniciraju na različite način.

– Telefonijom, dakle govorimo u mikrofon, uglavnom engleskim jezikom, no to nije uvjet. Najstariji način komuniciranja je Morseova telegrafija, to je nekad bio uvjet za polaganje radioamaterskog ispita, ali više nije. Postoje i digitalne komunikacije, to znači tekst uz korištenje računala koje se spaja na radioamatersku stanicu i umjesto da govorimo u mikrofon, tekst se ispisuje na ekranu. Postoji i televizija, a ta slika traje po osam sekundi. Sadržaj razgovora nije ograničen, ali pravilo je da ne razgovaramo o politici, religiji, nisu dopušteno i prijenosi komercijalnih sadržaja, predizborne kampanje, reklame proizvoda, jezik mora biti pristojan, bez vulgarnosti – napomenuo je.

Naglasio je i da postoje natjecanja, a riječ je o tome tko će uspostaviti više veza u određenom vremenu.

– Svaka država ima nacionalni savez radioamatera, oni su organizatori natjecanja koja su ili lokalna na nivou države ili pak svjetska, traju po 48 sati uz određene propozicije. Moguće je i osvajanje radioamaterskih diploma, primjerice za uspostavu veza sa 100 različitih država. Da bi veza bila priznata, razmjenjujemo posebne takozvane QSL kartice, a to je komad papira veličine razglednice s fotografijom, s druge strane napišemo da smo s tim i tim pozivnim znakom, u toliko sati, toga datuma, na toj frekvenciji održali radioveze, a pišemo i ocjenu čujnosti. To je svojevrsni trofej i dokaz da smo održali vezu, a služi kao dokaz da je to i učinjeno i time ostvarujemo uvjete za diplomu. Te kartice razmjenjuju se putem nacionalnih saveza radioamatera – zaključio je Švaco.

Kad je pak riječ o mladima, za natjecanja ih priprema nastavnik Čižmešinkin, a isto tako, radi s njima i za polaganje radioamaterskog ispita. Učenici koji djeluju u klubu su Svebor Bojkić, Matko Bedeković i Filip Šipek.

– Ne mogu reći da je veliki interes, jer to su entuzijasti pojedinci. Prošle godine imali smo tri kandidata, danas ih za ispit pripremamo osmero. Učenici nisu upućeni i ne znaju točno o čemu se radi, odnosno što su to radioamateri i što oni rade pa je samim time i interes mali. Moj zadatak je da ih zainteresiram za radiokomunikacije. Učenicima je najzanimljivija komunikacija s tim uređajima. Nije im jasno kako oni rade, nema sim kartice unutra, nije priključeno na struju, a komunikacija postoji. To im je zanimljivo, međusobno razgovaraju, vide da nema troška, komunikacija je neograničena, odnosno traje onoliko koliko ima struje u uređaju, no i tada se ti uređaji mogu puniti primjerice putem sunčeve energije. Najzanimljiviji su im ti razgovori. Ako nas je više zanimljivije je, ispričamo pokoji vic, učenici koriste svoje vještine i znanje, to je svojevrsni intelektualni razvoj i to je bit radioamaterizma – zaključio je Čižmešinkin.

Istaknuo je i da se radiotehnika, između ostalog, promovira i kroz projekt “STEManje.com” koji Strukovna škola Đurđevac provodi u suradnji s Udrugom Institut Pula te školama i fakultetima iz Osijeka.

– U okviru projekta održavaju se radionice za učenike osnovnih i srednjih škola te aktivnosti promocije STEM-a u obliku javnih događanja. U sklopu toga promovira se i radiotehnika, njezina primjena u svakodnevnom životu i radu te povezanost radiotehnike s drugim tehničkim granama – napomenuo je Čižmešinkin i istaknuo da je vrijednost ovog projekta gotovo 260.000 eura.

Naši sugovornici – 9A2JK i 9A6DQY na kraju su pozvali sve zainteresirane od devet do 99 godina koje zanima radioamaterizam da im se jave u Radioklub Đurđevac.

Pogledajte FOTOGALERIJU