DAN GROBARA Priča Stjepana Suhana, čovjeka koji dostojanstvo stavlja iznad svega

Na današnji se datum, 14. listopada, održava Dan grobara i grobljanskih radnika, često nevidljivih, ali nezamjenjivih ljudi našeg društva.

To je prilika da se ujedno i ususret Danu Svih Svetih podsjetimo koliko je ovaj posao više od rutine i protokola – on je poziv, odgovornost i svakodnevni susret s ljudskom tugom i nadom.

Jedan od onih koji taj poziv žive desetljećima je Stjepan Suhan iz Novog Virja, čovjek čija je priča spoj predanosti, profesionalnosti i duboke ljudskosti. Njegov put od skromnih početaka ranih devedesetih do današnje poslovne stvarnosti pokazuje koliko su empatija i dostojanstvo temelj svakog istinskog poziva – posebno onog koji se bavi posljednjim ispraćajem.

Od poziva do poslovne stvarnosti

Stjepanova priča započela je ranih devedesetih godina, u vrijeme kada prijevoz pokojnika nije bio zakonski jasno definiran, a mnoge obitelji nisu imale pristup usluzi koju si mogu priuštiti. “Vozio sam pokojne i besplatno, ljudima koji nisu mogli platiti”, kaže Suhan. Takva praksa, iako danas poslovno neodrživa, oblikovala je njegov pristup radu – pomagati kad god se može, ali uvijek profesionalno.

U vremenima kada su koncesije bile uvjet za rad, Stjepan je naišao na brojne prepreke. “To su bili zakoni koji su često nejasni, nelogični, ali trebalo je opstati. Danas više nema ekskluzivnih prava – ljudi mogu izabrati prijevoznika kojeg žele, a to je i pravedno”, dodaje.

Iako je posao težak, Stjepan ne skriva zadovoljstvo što se njegov mlađi sin uključio u rad. “Ozbiljno je pristupio. Ne da ga falim, ali vidim nasljednika”, ponosno ističe. Uz dvoje odraslih sinova i šestero unučadi, nada se da će i nova generacija prepoznati važnost ovog posla.

Težina posla nije samo fizička

Stjepan je kroz svoj rad svjedočio tragičnim sudbinama – samoubojstvima, smrti djece, nesrećama… “To ostavlja trag. Taj posao nitko ne radi hladno. Svatko od nas, tko ovo dugo radi, nosi rane.”

Upravo zato je najteži dio posla, kaže, “Kada se radi s mladima, djecom, tragedijama. Nema pripreme za to. Niti navikavanja.” Kad se uz to nadoveže birokracija kod međunarodnih prijenosa pokojnika, posao postaje izuzetno iscrpljujuć.

Radno vrijeme ne postoji. “Mobitel je stalno uz mene, ni u kupaonicu bez njega ne idem. Policija zove, obitelji zovu, ponekad i ljudi koji se šale – to je teški dio posla.” Suhan govori o incidentima, prijetnjama, pa i ljudima koji ga nikad nisu platili. No to je, kaže, “dio stvarnosti” koju nosi sa sobom.

Poruka koju uvijek ponavlja

“Postoji život poslije ovog života! Trebamo paziti kako živimo i kakvi su nam postupci!.”, ističe.

Za njega, to nije stvar vjere, već iskustva koje mu je donio posao – kroz tugu, gubitke, ali i trenutke tihe nade koje dijeli s obiteljima u najtežim trenucima.

Stjepan Suhan je mnogo više od čovjeka koji “samo vozi pokojnika”. On je primjer da i najteži posao može biti dostojanstven, ako se obavlja s poštovanjem i ljudskošću. Iako se često radi o tihoj, nevidljivoj djelatnosti, njegov doprinos zajednici je ogroman.

U vremenu kada sve više poslova gubi doticaj s čovjekom, Suhan podsjeća da profesionalnost i empatija itekako mogu ići ruku pod ruku. Bez senzacionalizma, bez potrebe za glamuroznim priznanjima – tiho, ali sa stavom.