56-godišnji ultramaratonac Mirko Antoljak; “Cilj mi je uvijek isti, biti bolji nego prošli put, a poruka svima je da ne čekaju ponedjeljak nego krenu odmah”
Mirko Antoljak iz Virja, 56-godišnji ultramaratonac, udomitelj i poljoprivrednik, živi životom u kojem granice ne postoje. Njegova priča nije samo o kilometrima – već o upornosti, disciplini i onoj presudnoj odluci: “Krenuti odmah, ne čekati ponedjeljak.”
Još kao dječak, kaže, trčanje nije bilo u fokusu, tada je to bio nogomet.
„Krenuo sam s 10 godina, a veteranski nogomet sam zaigrao 2003. godine, nakon dvogodišnje pauze i viška kilograma. Sa svojih 98 kilograma i 168 cm visine, to nije išlo,” – smije se Mirko dok se prisjeća vremena kad je jedva ulazio u kadu.
Preokret je došao slučajno. Dogovor s prijateljem da sudjeluju na utrci.
„Sjetio sam se par dana prije i rekao si – pa ne mogu ovakav debeli!” – prisjeća se i govori kako je započela njegova prva utrka 17. kolovoza 2005. godine: traking od 45 km po Bjelolasici.
„Sve je počelo 1. svibnja, bez sata, bez mobitela, samo po osjećaju. Trčao sam dva kilometra i mislio da ću umrijeti,” – prisjeća se uz smijeh. No u samo dva i pol mjeseca, od 98 kilograma je došao na 74, istrčao svih 45 km i završio utrku 39. u konkurenciji od više od 200 natjecatelja.
Danas iza sebe ima brojne zahtjevne utrke, uključujući dvije Ultra Balaton utrke od 211,3 km i nedavnu 48-satnu svjetsku ultramaratonsku utrku u Poljskoj, na kojoj je istrčao nevjerojatnih 254,4 km.
“Ne smatram to ekstremnim. Prava ultra počinje tek s trčanjem od 24 sata,” – objašnjava.
Najteži trenuci nisu izostali. “Nateklo mi je koljeno nakon 35 sati, svaki korak bio je bolan. No Slovenci su mi pomogli – imali su fizioterapeuta u timu. Ja sam išao bez ikakve pratnje.”
Krug staze u Pabianicama iznosi 1725 metara, a trkač u 48 sati može sve – jesti, spavati, pa čak i dobiti infuziju – ali sat ne staje. Vrijeme teče bez obzira na sve, samo ne smiješ napustiti stazu.
Za prehranu tijekom utrka oslanja se na kuhane obroke svakih 6 sati, ali i malo domaćeg špeka.
„Volim si uzeti kockicu sira i špek. Brzu hranu ne jedem nikad – domaće je domaće.” – govori Mirko koji tjedno trči oko 100 km, a u pripremama za veće utrke i do 200 km.
Treninge balansira uz posao i obiteljske obaveze.
„Ako ne stignem danju, ustanem u 4:30 ili 5:00 sati, a najdraže mi je trčati po vrućini – to jača izdržljivost više nego idealni uvjeti.” – napominje Mirko i dodaje kako izdržljivost, snaga i mentalna priprema idu ruku pod ruku.
„Svi najbolji trkači imaju svoje krize gdje glava odlučuje. Moraš slušati tijelo jer ako je umorno, bolje lagani trening nego se forsirati.” – ističe Mirko kojemu je u planu opet Balaton od 211,3 km u 31 sat, a kojeg je lani završio za 27 sati i 20 minuta. Cilj mu je kako kaže uvijek isti, biti bolji nego prošli put.
Za kraj je Mirko na temelju svog iskustva dao savjet početnicima i onima koji se žele intenzivnije baviti trčanjem;
„Postepenost. Stepenicu po stepenicu I najvažnije, disciplina. Ljudi žele, ali čekaju ponedjeljak. A treba krenuti sad. Ne moraš odmah sve promijeniti, samo počni.” – ističe Mitrko.
Njegova priča pokazuje da nikada nije kasno za promjenu, da se granice pomiču korak po korak ili kako Mirko kaže; „stepenicu po stepenicu”.
Za njega trčanje nije hobi već način života, svakodnevna odluka da bude bolji nego jučer, na stazi, ali i izvan nje.
„Nije stvar u tome da svi trče ultramaratone, bitno je da se čovjek pokrene. I da ne čeka ponedjeljak.” – zaključuje Mirko sa smiješkom koji otkriva koliko je jednostavno kad se jednom odlučiš krenuti.
