FOTO / VIDEO “Radije bih živio u kolibi kraj Drave nego u stanu s pogledom na Mamuticu” – inspirativna i poticajna priča Dražena Teteca

U ravnicama Podravine, gdje Drava tiho oblikuje krajolik, živi Dražen Tetec – samostalni umjetnik, pčelar, zlatonosac i iznad svega – zaljubljenik u prirodu. Njegova priča nije obična, kao ni njegov život.

U Hlebinama, malom mjestu s velikom umjetničkom dušom, Dražen je ispisao svoju jedinstvenu sudbinu.
Rođen s osjećajem za lijepo i neobično, Dražen je najprije postao poznat po svom radu u naivnom slikarstvu, posebnoj tehnici slikanja uljem na staklu.

Od 1991. godine, s prvim izloženim djelima, pa sve do danas, stvorio je na tisuće slika. Neke su male, brze, ranije napravljene; druge su velike i duboko promišljene, nastajale mjesecima. Sve ih povezuje strast prema svakodnevici, prirodi, ljudskim pričama i tišini koju samo umjetnik može čuti.
Njegov dnevni boravak nije obična soba – to je galerija, atelje i svetište njegove kreativnosti.
No, Dražen nije samo slikar. Deset godina svog života posvetio je i zaboravljenoj vještini: ispiranju zlata iz rijeke Drave.

Sve je počelo gotovo slučajno – kroz druženje s ujakom i jednim znatiželjnim profesorom iz Donjeg Vidovca, rodila se fascinacija. Zlatne čestice skrivene u šljunku i pijesku postale su izazov i strast. S vremenom je razvio vlastitu tehniku, ne više na starinsku dasku, već pomoću stirodura koji je plutao na vodi.
Neki „krajnji” rezultat je oko jednog grama zlata dnevno – ne za bogaćenje, nego za mir u glavi i zadovoljstvo u srcu.
„To je bilo fizički teško, ali psihički oslobađajuće“, govori Dražen. Cijeli dan proveden na rijeci, daleko od civilizacije, nosio je više blaga od samog zlata.
No, i rijeka se mijenja – vodostaji više ne prate poznati ritam, proljetni visoki tokovi izostaju, a zlato se sve teže nalazi.

Danas Dražen rijetko ispire zlato, ali duh rijeke ostaje u njemu.

I kao da to nije dovoljno, Dražen se prije više od deset godina posvetio i pčelarstvu. Sve je počelo iz ljubavi prema pokretu – tijelo mu je nakon dugih dana sjedenja uz slikarski stol tražilo kretanje. Pčele su došle kao prirodan odgovor. Iz tri košnice sve je naraslo do čak 160. Pčele su za njega više od insekata – one su tihe učiteljice. Njihovo zujanje djeluje hipnotički, smirujuće.
“Kad imaju pašu, pčele su mirne i ne obaziru se na tebe. Kad nemaju, tad te testiraju,” kaže uz smijeh.
Godišnji ciklus pčelarenja ispunjen je ritmom prirode: repica, bagrem, suncokret, zlatošipka. Sve to nosi u svoje slike. Jedna od je njih – “Vrcanje meda” – stoji ponosno u njegovom domu, spoj svjetova koje živi.
„Ne proizvodimo mi med – mi ga krademo od pčela“, kaže kroz šalu.
I tu se vidi Draženova filozofija: poštovanje prema prirodi i svijesti da je čovjek tek njezin gost.
Danas, nakon svega, Dražen ostaje rijetka ptica – samostalni umjetnik koji živi isključivo od svog stvaralaštva, što je, kako i sam priznaje, sve rjeđe.

„Treba probati sve u životu. Ne mora svaki pokušaj uspjeti, ali probati moraš“, njegova je poruka mladima.
Za njega život nije beton, klima i lift – to je zemlja, staklo, zlato i zujanje.
Dražen bi radije živio u kolibi kraj Drave nego u stanu s pogledom na Mamuticu. I zato njegova priča nije samo priča o umjetnosti, zlatnim zrnima i pčelinjem medu – to je priča o čovjeku koji je odlučio slušati sebe, prirodu i sve ono što nas uči kako živjeti istinski.

Video isječak pogledajte OVDJE.

Tekst pripremia: Monika Majnović